Tihi uzlet do pozorišne istorije

Skica za portret: rediteljka Tara Mitrović

Tara Mitrović (Foto: Milutin Rafailović)
Tara Mitrović (Foto: Milutin Rafailović)

Od amaterske scene na Ubu do londonskog Vest Enda i Sterijinog pozorja, mlada umetnica bez buke, a sa velikom strašću, gradi svoj pozorišni put

Kada je pre šest godina, kao osamnaestogodišnjakinja, zakoračila kroz vrata Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, Tara Mitrović je ušla u istoriju svog rodnog mesta kao prva Ubljanka na Katedri za pozorišnu i radio režiju. Od prvog kolege na rang-listi bila je mlađa čak 12 godina, a fakultet je upisala nakon završene treće godine Gimnazije "Branislav Petronijević" u klasi profesora Dušana Petrovića i Ane Tomović. Da se radi o izuzetnom uspehu najbolje govori činjenica da je od osnivanja FDU, 1948. pa do sada, bez završene srednje škole pozorišnu režiju upisalo svega nekoliko ljudi, među kojima su Ivana Vujić, Jagoš Marković i Veljko Mićunović.

Danas, iza Tare stoji prestižna nagrada "Dr Hugo Klajn" za najbolju studentkinju režije u generaciji, ali i iskustvo na kome bi joj pozavidele mnogo starije kolege. Već u drugoj godini studija, kroz obavezne vanfakultetske aktivnosti, pripala joj je značajna asistentura čuvenoj rediteljki Lenki Udovički na predstavi "Tramvaj zvani želja", u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Ulysses teatra. Za mladu Ubljanku ovaj angažman je bio prekretnički – prvi susret sa profesionalnim pozorištem i ansamblom izbliza. U isto vreme, na fakultetu je za svoj ispitni rad spremala O’Nilovu "Anu Kristi".

Tara Mitrović
Tara Mitrović(Foto: Privatni album)

"Kada kao devetnaestogodišnja devojka, devojčica iz male sredine kakav je Ub svakodnevno komunicirate sa rediteljkom kao što je velika, a ubrzo i voljena Lenka Udovički, možete samo da rastete", ističe Tara. Ovaj susret odveo ju je u dva navrata na Brione, gde je letnje pozorišne dane provodila sa ekipom predstave u kojoj glavnu ulogu igra Branka Katić i sa ekipom teatra Ulysses, koji je osnovao Rade Šerbedžija.

Autorski put

Dok je učila od starijih, paralelno je gradila svoj autorski put. Njena "Ana Kristi" je brzo izašla van okvira FDU-a i selektovana je za Sterijino pozorje mladih 2022. Naredne godine Tara beleži izuzetnu produktivnost. Režira Joneskov "Čas" koji dospeva na repertoar pozorišta Teatrijum, dečiju predstavu "Do poslednjeg šaha" u UK Parobrod, kao i scenska čitanja u Ateljeu 212. Iste godine, u Bitef teatru režira komad "Zeke ili o skakačima" Sofije Dimitrijević kojim zatvara Festival internacionalnog studentskog teatra. Kruna njenih studija stiže 2024. godine sa diplomskom predstavom "Nezaboravak, potočnica, zmijske oči" po tekstu Mine Petrić na Kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.

"To je zapravo moj prvi zvanični, profesionalni ugovor sa nekim institucionalnim pozorištem. Predstava je i dalje na redovnom repertoaru SNP-a i jako je volim. I nju, i moje tri glumice – Aleksandru Pleskonjić, Sonju Damjanović i Alisu Lacko", napominje.

Svoju darovitost dokazala je i tokom 2025. godine, kada asistira velikanima pozorišnog izraza: svojoj profesorki Mariji Milenković na diplomskoj predstavi "Majstor i Margarita", kao i istaknutoj umetnici Sonji Vukićević u pozorištu "Radionica integracije" na inkluzivnom projektu "San" u kome su učestvovale slepe i slabovide osobe. Tara ovaj proces opisuje kao najoplemenjujućiji u svojoj dosadašnjoj karijeri.

Tara Mitrović sa londonskim glumicama
Tara Mitrović sa londonskim glumicama(Foto: Hector Manchego)

Najnoviji uspeh obeležen je umetničkim i prijateljskim tandemom sa spisateljicom i dramaturškinjom Sofijom Dimitrijević. Njihov zajednički autorski projekat "Bez buke od dva do šest" razvijan je od 2024. godine kroz prestižnu evropsku mrežu mladih pisaca "Fabulamundi" i odveo je Taru na intenzivnu umetničku rezidenciju "Playground" u Londonu, gde je u čuvenoj pozorišnoj četvrti Vest End, u "Jermyn Street" teatru usavršavala i imala javno scensko čitanje ovog komada sa tamošnjim britanskim profesionalcima.

Po povratku u Beograd, proces je zaokružen zvaničnom premijerom u produkciji Hartefakt kuće, sa Anitom Mančić i Ivom Milanović u glavnim ulogama. Odjek je bio izvanredan. Predstava "Bez buke" uvrštena je u takmičarski program Sterijinog pozorja, glumica Iva Milanović dobija Sterijinu nagradu za najbolju mladu glumicu, a ovom selekcijom Tara zvanično postaje najmlađa pozorišna rediteljka u istoriji tog festivala, koji postoji duže od sedam decenija. 

Tara Mitrović i Anita Mančić na Sterijinom pozorju
Tara Mitrović i Anita Mančić na Sterijinom pozorju(Foto: Sterijino pozorje)

Nema nameru da uspori. Pre nekoliko dana imala je novu premijeru na kamernoj sceni ,"Mata Milošević" Fakulteta dramskih umetnosti, režirajući master predstavu glumice Jovane Berić, "Golim rukama", nakon čega se vraća u ,"Radionicu integracije" gde sprema i sa velikim uzbuđenjem promišlja predstavu ,"Seksualne neuroze naših roditelja".

Rediteljski pečat

Iako stidljivo kaže da je rano da sama govori o svom rediteljskom pečatu, Tara otkriva dve konstante koje povezuju sve njene dosadašnje scenske postavke. Prva je odabir takvih tema i tekstova koji joj pružaju podršku u dubokoj ukorenjenosti u realizam iz kog još uvek nema potrebu da iskorači u postdramske koncepte. Druga je jedna specifična praksa, koja joj se, kako kaže, sama od sebe i svaki put na drugačiji način nameće od prve godine studija.

"Tek nedavno sam otkrila tu konstantu, jer se radi o potpuno nenamernom postupku koji me prati. Svaka moja predstava počinje tako što publika, dok ulazi u salu, zatiče glumce koji su već na sceni. Likove. Možda je to neki mali sukob sa pozorišnom konvencijom. Možda time pokušavam da uverim i sebe i nas i vas da život koji smo stvarali postoji i pre nego što ste došli, da ćete svedočiti samo jednom odabranom segmentu, i da će se on nastaviti onda kada se nastavi i vaš, nakon izlaska iz pozorišne sale.To je možda naivno i detinje, ali neka bude tako". 

Kada govori o bliskoj budućnosti, Tara nema pretenciozne težnje. Želi da ne izgubi kontakt sa realnošću i potrebu za detektovanjem problema koji tu realnost tište, da iskreno preispituje fenomene i probleme koji je opsedaju i da u zemlji sa nezavidnim pozorišnim stanjem živi od svog posla. Želi više prilika za mlade ljude, ali i da njen nedavno udomljeni pas Ljuba uspešno prođe proces adaptacije. A iznad svega želi da je ne napusti vera u teatar.

Tara Mitrović i Mina Petrić
Tara Mitrović i Mina Petrić(Foto: UK Parobrod)

"Ne znam da li pozorište može da promeni svet, ali znam da je mene promenilo i menja me svakog dana. Menja način na koji posmatram ljude i svet oko sebe, način na koji ih slušam i na koji razumem njihove postupke. Uči me da verujem da se ništa ne podrazumeva, da sumnjam u ono što mislim da znam, da ne donosim zaključke i sudove prebrzo i da iza svakog čoveka, pa i onog čije postupke ne mogu da opravdam, pokušam da vidim čitav jedan život. Naučilo me je da razumevanje ne podrazumeva opravdavanje i da istina i suština gotovo nikada nisu jednostavne. Možda je najvažnije to što me pozorište neprestano podseća koliko malo znam i što me, nudeći mi različite odgovore, neprestano provocira da postavljam nova pitanja. 

Ne znam, ne znam da li se svet time menja, ali znam da se menja način na koji u njemu postojim. I ne samo ja, već i mnogi ljudi koje sam u međuvremenu u pozorištu srela. A možda je baš to dokaz da pozorište menja svet – menjajući ljude koji ga čine, ljude koji ga vole, one kojima je potrebno.

Ta vera u važnost bavljenja pozorištem me i dalje čvrsto drži i nadam se da će tako ostati. Možda je i to naivno i detinje, ali neka bude tako".

Od ubske devojčice koja je pre šest godina ušetala na FDU, Tara izrasta u posvećenu mladu autorku koja hrabro, promišljeno i bez buke gradi svoje mesto u savremenom srpskom teatru. Mirno od sigurnosti i tiho od zrelosti, teče svoje tokove, svesna da je srce najveći pogon u umetnosti. 

Ubski "nulti nerv"

Ono što Tarin uspeh čini posebnim jeste činjenica da na ovom putu nije sama. Ub više nije pozorišna periferija, već pravi rasadnik umetničkih talenata koji osvajaju beogradske katedre, a koren svega je Pozorište "Raša Plaović".

"Svi smo potekli odavde, svakome od nas je baš ovo mesto bilo i odskočna daska ka različitim oblastima, i tačka u kojoj smo pronašli kako svoje puteve, tako i jedni druge", objašnjava Tara i dodaje: "Nevena Mihailović i ja smo zajedno upisale fakultet. Ona je, diplomiravši Glumu, postala stručna saradnica na FDU. Dve godine kasnije Jovan Simeunović upisuje Glumu, a njegov rođeni brat Aleksandar Filmsku i TV produkciju, dok je ovog leta Aleksandar Milićević postao student Pozorišne režije, a Ivan Vilotijević student Glume na prištinskoj Akademiji.

Naše amatersko pozorište i svi ljudi koji ga čine se na zaista divan način brinu o mladima. Volela bih da znaju da smo im na tome zahvalni, kao što bih volela i da ovih naših šest imena budu tek početak nastavkajednog, nadam se, dugog spiska,koji su mnogo pre nas započeli Raša Plaović i Aca Popović. Volela bih da Ub, mali grad velikih sportskih imena jednog dana postane jednako prepoznatljiv i kao grad u kom se pored dobrog fudbala igra i dobro pozorište".