Ko je sve vodio Valjevo od 1839. do 1939: Stoleće razvoja, političkih bura i lične odgovornosti

Istorija Valjeva od 1839. do 1939. godine ne može se svesti samo na niz imena i mandata. To je vek u kojem je nekadašnja varoš postepeno izrastala u moderan grad, razvijala institucije, gradila škole i bolnice, uvodila električnu rasvetu i vodovod, uređivala ulice i javne prostore i uspostavljala sve čvršće veze sa drugim delovima Srbije, ali i sveta.
Istovremeno, to je bio i buran period obeležen političkim previranjima, smenama opštinskih uprava i ratovima koji su ostavili duboke posledice. Valjevo je u ratnim godinama imalo zapaženu ulogu, ali je upravo zbog značaja i težine tih događaja neophodno da oni budu predmet posebnog istraživanja.
Prvi predsednik i početak moderne lokalne samouprave
Kako u knjizi "Grad Valjevo" navodi Zdravko Ranković, 1839. godina bila je važna za organizovanje lokalne samouprave u Srbiji. Nakon naloga Ministarstva unutrašnjih dela od 29. marta, pristupilo se formiranju gradskih, varoških i seoskih opština, a tokom leta obnarodovan je zakon "Ustrojenije opština".
Prvi predsednik Valjevske opštine bio je trgovac Milivoj Tomić, koji je tu funkciju obavljao od 1839. do 1842. godine. Uz njega su u prvoj opštinskoj upravi bili Pavle Gavrilović i Koča Marković. Iako nije poznat tačan datum izbora prve uprave, njen sastav predstavlja početak institucionalne istorije moderne Valjevske opštine.
U narednih sto godina na čelu opštine smenjivalo se 39 predsednika. Neki su funkciju obavljali svega nekoliko meseci, neki su imali više mandata, dok su se pojedini, nakon pauze, vraćali na čelo varoši. Njihove biografije odražavaju i društvenu strukturu tadašnjeg Valjeva: među predsednicima su preovlađivali trgovci, a bilo je i zanatlija, državnih činovnika, pravnika, sudija, advokata, preduzetnika, kafedžija i drugih uglednih građana.
Među 39 predsednika u periodu od 1839. do 1939. godine bilo je 27 trgovaca, dok su devetorica u nekom periodu bili narodni poslanici. Četvorica su se prezivala Tadić. Najveći broj predsednika bili su imućni i ugledni građani, a neki su raspolagali imovinom vrednijom od sredstava kojima je raspolagala opština.
To je važan podatak za razumevanje tadašnje lokalne uprave. Razvoj grada nije zavisio samo od javnih prihoda i odluka državnih organa, već i od sposobnosti opštinskih predsednika da okupe podršku, pokrenu projekte i, u pojedinim slučajevima, ulože sopstvena sredstva ili imovinu u opšte dobro.
Predsednici koji su ostavili trag u razvoju grada
U prvim decenijama postojanja opštine važnu ulogu imali su trgovci i zanatlije, čiji su ugled i ekonomska snaga često bili povezani sa sposobnošću da pokrenu javne inicijative.
Posle Milivoja Tomića, predsednik je bio Milovan Tadić, koji je funkciju obavljao od 1842. do 1845. i ponovo od 1848. do 1850. godine. Zalagao se da se osam sela priključi opštini kako bi, prema navodima Zdravka Rankovića u knjizi "Grad Valjevo", "učestvovala u obezbeđivanju učiteljskih plata i finansiranju popravki na crkvama".
Pavle Milivojević Balinovac, predsednik u periodima od 1845. do 1848. i od 1850. do 1856. godine, ostao je upamćen po tome što je gradu poklonio plac za izgradnju osnovne škole, u zgradi današnjeg Narodnog muzeja. Bio je i istaknuti član "Kluba dvanaestorice", grupe građana koja je imala važnu ulogu u podsticanju razvoja Valjeva.
Dimitrije Mitrović, predsednik tokom 1856. i ponovo 1858. godine, bio je trgovac i preduzimač, osnivač prve valjevske pivare i jedan od ljudi koji su pokrenuli izvoz suve šljive. Lazar Glišić, koji je za predsednika opštine izabran u septembru 1857. i ponovo 1862. godine, važio je za jednog od najuglednijih i najbogatijih Valjevaca.
U razvoju društvenog i kulturnog života značajan je bio i Vasilije Živko Tadić, terzija i trgovac, koji je opštinu vodio u više navrata, između ostalog od 1860. do 1861, od 1864. do 1865, 1866. i 1873. godine. Pripadao je "Klubu dvanaestorice", bio narodni poslanik i zaslužan za nastanak pozorišne družine i čitaonice. Konstantin Kosta A. Stojšić, predsednik od 1861. do 1864. godine, takođe je bio član "Kluba dvanaestorice" i više puta biran za narodnog poslanika.
Jedan od najtragičnijih primera političke nestabilnosti tog vremena jeste sudbina Ljubomira Tadića, koji je opštinu vodio od 1865. do 1866. godine. Optužen za saučesništvo u ubistvu kneza Mihaila Obrenovića, streljan je nakon prekida svog mandata. Jakov Mihailović bio je predsednik Valjevske opštine u period od 1866-1867. godine. U januaru 1884. Izabran je za valjevskog varoškog poslanika u Skupštini Kraljevine Srbije.
Radovan Lazić, predsednik od 1867. do 1869. godine, u istorijskim zapisima izdvaja se kao jedan od najuspešnijih čelnika Valjeva. Bio je terzija i trgovac, osnivač Valjevske štedionice 1871. godine i čovek koji se zalagao za razvoj obrazovanja i uređenje grada. Njegov program iz 1880. godine, posvećen podizanju fabrika i izgradnji železnice u Valjevu i okolini, pokazivao je razumevanje značaja industrije i saobraćajne povezanosti za budućnost grada.
Tokom narednih decenija na čelu opštine bili su i Miloš L. Glišić, Kosta P. Popović, Živko S. Gavrilović, Kasijan A. Stojšić, Lazar V. Lazarević i Vladimir J. Tadić. Njihovi mandati odvijali su se u vremenu kada su se razvijali trgovina i zanatstvo, jačale finansijske institucije i postepeno stvarali uslovi za urbanističku modernizaciju.
Vladimir Tadić, koji je opštinu vodio 1882, 1887. i od 1901. do 1903. godine, posebno se izdvaja po doprinosu uređenju Valjeva. Savremenici su isticali da je više nego iko doprineo tome da grad počne da se oblikuje po uzoru na evropske provincijske gradove.
U tom periodu predsednici su bili i Vučić Milovanović, Miladin Ljubičić i Ljubomir S. Đukić, a krajem 19. veka i Janko I. Babić, Sreten B. Đurić, Pavle M. Janković, Dragutin Dragić Atanacković, Stevan Korać, Milinko M. Drašković i Marjan N. Birčanin. Njihovi mandati poklapali su se sa širenjem trgovine, razvojem obrazovnih ustanova i pripremama za velike infrastrukturne promene.
Milinko Drašković, predsednik 1896. i 1897. godine, sklopio je ugovor o izgradnji prve električne centrale u Valjevu. Marjan Birčanin, koji je opštinu vodio od 1897. do 1900. i ponovo jedno vreme 1902. godine, zalagao se za uvođenje vodovoda, regulaciju Ljubostinje i podizanje vojnih kasarni. Stevan Korać podržavao je izgradnju pruge Valjevo–Beograd, uveren da će ona doprineti napretku čitavog kraja.
Početkom 20. veka, uz Manojla Panjevića i druge opštinske predsednike, Valjevo je ušlo u razdoblje intenzivnije izgradnje. Mateja – Mata Nenadović, na čelu opštine od 1903. do 1906. godine, vodio je grad u vreme poetka izgradnje Gimnazije i sudskih zgrada, uređenja pijačnog trga, izgradnje klanice i regulacije korita Kolubare.
Nakon njega, Stevan T. Janković bio je predsednik od januara do marta 1906. godine, a Rista Topalović od marta 1906. do aprila 1912. Topalović je doprineo uređenju korita Kolubare i izgradnji kejova. Vojislav R. Tadić, predsednik od aprila 1912. do 1914. godine, bio je vlasnik velikog mlina u Gradcu.
Vek razvoja, ali i ratova i stradanja
Početak 20. veka doneo je Valjevu velike promene. Izgradnja pruge, razvoj električne energije, nove škole, bolnički objekti, sudske zgrade i uređenje javnih prostora postepeno su menjali izgled grada. Ipak, period koji je obećavao ubrzanu modernizaciju ubrzo je obeležen ratovima.
Milan Matić, gvožđarski trgovac i predsednik opštine 1914. godine, vodio je Valjevo u najtežim danima Prvog svetskog rata. Prema navodima u knjizi "Grad Valjevo", Zdravka Rankovića, vojvodu Živojina Mišića proglasio je počasnim građaninom Valjeva, a potom se sa vojskom povukao preko Albanije.
Na čelu opštine tokom ratnih godina bili su i Milutin Dojčinović, od oktobra 1915. do početka 1916. godine, i Dimitrije Mita Milić, od 1916. do 1918. godine. U posleratnom periodu, Mirko Obradović izabran je za predsednika 22. avgusta 1920. godine, nakon pobede komunista na izborima, ali je na dužnosti ostao do poništenja izbora 23. septembra iste godine.
Potom je funkciju predsednika obavljao Strahinja Laušević, od 1921. do 1926. godine, a zatim Konstantin Kosta Todorović, od 1926. do 1934. godine. Tokom Todorovićevog mandata, 27. septembra 1933. godine, Valjevo je proglašeno gradom.
Upravljanje opštinom u međuratnom periodu bilo je obeleženo i političkim intervencijama. Smene opštinskih čelnika nisu uvek bile rezultat redovnog izbornog procesa. Tako je 1934. godine, odlukom ministra unutrašnjih poslova, Kosta Todorović smenjen, a na njegovo mesto postavljen Marko Babić. Već naredne godine, umesto Babića, za predsednika je postavljen Aleksandar O. Lomić, penzionisani sreski načelnik.
Marko Babić bio je na čelu opštine od marta 1934. do septembra 1935. godine, a kasnije se na tu funkciju vraćao tokom Drugog svetskog rata. Aleksandar Lomić, koji je opštinu vodio od 1935. do 1938. godine, ostao je upamćen po važnim komunalnim projektima: podizanju nove električne centrale, izgradnji gradskog vodovoda, popločavanju ulica granitnom kockom i razvoju stručnog obrazovanja, uključujući otvaranje Državne trgovačke akademije i Srednje tehničke škole.
Zašto ratne godine nisu tema ovog serijala?
Period od 1839. do 1939. godine bio je za Valjevo mnogo više od veka administrativnih promena i urbanog razvoja. U njemu su se smenjivali mirniji periodi izgradnje i modernizacije sa ratnim godinama koje su donosile razaranja, stradanja i velike društvene potrese. Posebno je Prvi svetski rat ostavio dubok trag u istoriji Valjeva, koje je imalo zapaženu ulogu u ratnim zbivanjima i bilo suočeno sa izuzetno teškim posledicama.
Upravo zbog toga ratne godine neće biti u fokusu tekstova projekta "Institucionalni i urbani razvoj Valjeva (1839–1939): Deset biografija u službi grada". To ne znači da se umanjuje njihov značaj, niti da se zanemaruje mesto Valjeva u istoriji ratnih stradanja. Naprotiv, reč je o vremenu koje zahteva posebnu pažnju, dodatna istraživanja i prostor za detaljnije sagledavanje događaja, sudbina ljudi i posledica koje su ratovi ostavili na grad.
U okviru ovog projekta takva tema ne bi mogla da bude obrađena sa pažnjom i obimom koje zaslužuje. Zato je fokus postavljen na razvoj lokalne samouprave, institucija i urbanog prostora, kao i na biografije ljudi koji su u različitim okolnostima učestvovali u oblikovanju Valjeva.
Projekat "Institucionalni i urbani razvoj Valjeva (1839–1939): Deset biografija u službi grada" izdvaja deset ličnosti kroz čije će biografije biti predstavljeni pojedini ključni momenti tog razvoja. Njegova namera nije da pruži konačnu sliku jednog veka istorije, već da podstakne interesovanje za lokalno nasleđe i pokaže koliko su važne odluke, inicijative i lična odgovornost ljudi koji su u određenom vremenu upravljali gradom.
Nastaviće se...
Naslovna fotografija nastala je 11.03.1930. godine, prema zapisu Istorijskog arhiva Valjevo, načinili su je pilot narednik Marinković i izviđač poručnik Milovanović
*******
Ovaj tekst izrađen je u okviru projekta: "Institucionalni i urbani razvoj Valjeva (1839–1939): Deset biografija u službi grada", koji je sufinansiran iz budžeta grada Valjeva. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
